19.01.2008., subota
Priča o poklonima...
... mora sačekati drugi termin!  Draga Vlatka, otvorila si blog da bi mogla meni odgovoriti. Čak je i tvoj prvi post na neki način moj privatni post. Meni se osobno obraćaš. Iako sam "u svjetlu novih postavki" svojeg bloga napisala da bloger nije onaj koji po potrebi otvara blog da bi imao nekakav link koji bi mu omogućavao vrijeđanje drugih, mislim da tebi dugujem odgovor. Uvjerena sam da nisi bloger ili "bloger" kojemu je misija vrijeđanje i blaćenje svega i svakoga. Potrudila si se upoznati me malo bolje, napisala si mi odgovor i svoje razmišljanje na dva mjesta – znači da možda ipak ne misliš da sam propali slučaj oko kojega ne vrijedi trošiti vrijeme i riječi. Najprije želim kratko obrazložiti onu rečenicu upućenu Vinku. Dakle moje rečenice su: "Čemu represije, potiskivanja, učenje o sramu, lažnom ćudoređu - sve to vodi u svoju suprotnost. Efekt takvog učenja suprotan je onome što se navodno želi postići. Ljudi postaju frustrirani i ventile nalaze u patološkim oblicima ponašanja.", a Vinko to čita kao poziv na ponašanje bez ikakvih civilizacijskih, moralnih, ljudskih… kočnica; kao da sam napisala: ponašajte se poput životinja, činite sve što vaš poremećeni um u bilo kojem trenutku zaželi ne obazirući se na druge koji ionako ne zaslužuju nikakvo poštovanje, pažnju, obzire. Vrati se na njegov komentar. Ja ne želim ovdje citirati one njegove ruže riječi. Pa što da kažem nekome tko tako tumači moje riječi? Neka prouči malo literaturu o socijalnoj patologiji, socijalnoj psihologiji (Milosavljević, Zvonarević …itd.) U drugom dijelu trebala bih ti objašnjavati svoje riječi, sve što sam i zašto sam napisala ovdje u protekle tri godine. Čini mi se da si čitala i neke druge stranice, ne samo blog.hr. Ja više ovako na brzinu i ne znam gdje sam što pisala. Ali sjećam se što sam pisala i točno je sve to što pišeš. Ako ti se čini da čitatelj ostane malko zbunjen, imaš pravo. Naravno onaj koji me zaista želi upoznati. Ti kažeš da skačem sama sebi u usta. Ne, mislim da to nije točno, iako se na prvi pogled može činiti da ima proturječnosti. Imam prijatelja koji je bio potaknut da mi se javi baš tim "stepenicama molitve". To su citati koji su mi lijepi i za koje mislim da oplemenjuju, da ničim ne štete čovjeku. Često sam s tim prijateljem razgovarala, pokušavala mu objasniti svoja razmišljanja, postavljala mu pitanja, nastojala nešto naučiti. Nisam uvijek bila sigurna da me razumije, a vjerojatno ni on da ja razumijem njega. Ali, razgovarali smo. Poticao me na razmišljanje. Svaki čovjek je jedinka (jedinstveno biće, neponovljivo, neusporedivo, počelo svega). Svatko ima svoj jedinstveni otisak promišljanja, shvaćanja, vjerovanja. Taj otisak stvara se kao posljedica dalekog nasljeđa, kao posljedica svekolikih, cjeloživotnih okolnosti kasnije, nakon rođenja. Nema škole u kojoj se to uči iz udžbenika. Ne možemo biti ono što nismo. O materiji kao počelu svih svari nisam ja postavila teoriju nego daleko veći filozofi. Za sebe bih rekla da nisam "zadrta" ni isključiva, a neki bi to preveli kao: "zbunjena si i ne znaš što hoćeš." Možda je i tako, ali sigurno je da mislim sve što sam rekla ili napisala, pa makar se činilo (naglašavam, samo se čini) proturječno. Sigurno je da sam iskrena i da ne želim nikome nametati neku svoju lažnu istinu. Pitaš se kome se molim. Čini mi se da sam i sama napisala da ne mogu točno definirati kome. Znam samo da ne mogu odlučno tvrditi da je to Bog jer ja ne znam ni tko je on ni što je on. Znaš li ti? Ja samo znam da postoji mnogo toga što ljudskom umu izmiče, nije mu dostupno. Volim to jednostavno nazvati priroda, prirodne sile, prirodni zakoni koji su iznad svega. Možda istu stvar zovemo drugim imenom, možda je ovo što ja sada govorim blasfemija. Netko će shvatiti ovako, netko onako, ali nitko me ne treba zbog toga osuđivati, napadati, ali ni nastojati "skrenuti na pravi put." Možda su ljudi koji su jasno i odlučno na božjem putu daleko sretniji nego ovakvi poput mene, koji NE ZNAJU. Mislim da sam već negdje napisala: ja ne mrzim ni vjernike ni vjeru. Ja nisam antiteista! To je velika razlika koju mnogi ne shvaćaju. Nisam ni isključiva, rekla sam već da sam u svojim svjetonazorima bliža filozofima – materijalistima racionalistima. Ne znam kako se ovo pretvorilo u raspravu o meni, u obranu mojih stavova, vjerovanja ili ne vjerovanja. Sigurno nisam uspjela predstaviti sebe tako da se svima učini da me poznaju godinama, "u dušu" kako se kaže. Nije to valjda ni potrebno. Ja ću i dalje pisati kad poželim, pisat ću onako kao i do sada. Ono što kažem je iskreno i istinito. Naravno, da uvijek ostaje nešto što ne kažem, nešto o čemu ne govorim. Ne mislim da je to neiskrenost. Svaki čovjek ima dio vlastite intime koju zauvijek drži u sebi. Neka mjesta u tvojem obraćanju meni nisam shvatila. Što doživljavaš neuvjerljivom folklornom kozmetikom; što su poklade sadržaja od kojih ne odustaješ? Ipak, vjerujem da me ne napadaš. Ja ne želim nikoga vrijeđati, ali kad osjetim da mene vrijeđaju (...Da kojim slučajem znaš nešto o… zašto bi si kratio nešto, što je na dohvat odn. kako će Helix i mnogi drugi reći… -- citati Vinkovog odgovora;) onda ne mislim da moram odgovoriti baš u svilenim rukavicama. Ne prostačim, vjerujem da nikad nisam vulgarna, ali imam dovoljno godina da si ponekad dozvolim malo žešći odgovor. Kao jako mlada mislila sam da moram šutke otrpjeti tuđa vrijeđanja. Ne moram, nitko ne mora! Naravno, ni mene nitko ne mora ni slušati ni uvažavati, a pogotovo me ne mora voljeti netko kome je za to potrebno uvjeravanje u valjani razlog. Draga Vlatka, hvala ti što si pokazala interes za mene. Nadam se da te ovim odgovorom nigdje nisam uvrijedila, sigurno mi nije bila namjera. Ali, molim te da ne nastavljamo ovaj razgovor. Ne na ovaj način. Ovo može ići unedogled, a riskiramo da mnogo toga ostane neshvaćeno, nerazjašnjeno. Piši, ako želiš, ja ću pisati kao i dosad (nekad ozbiljno, nekad neozbiljno, nekad tužno, nekad veselo…) pa možemo ponekad komentirati konkretne teme i tekstove. Evo, imamo čak i slično ime. Mene su često zvali Vlatka. |
- 11:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #
13.01.2008., nedjelja
Moj komentar na tekst...
|
... čovjeka-vadičepa koji sreće ženu-ribu Osjetljivo, nadasve tužno i tragično svakako jeste. Ali, mislim da je više nego jasno što je pisac htio reći. Vjerujem da ne misli (samo) na Sinjsku krajinu. Varam li se ako kažem da misli na društva u kojima caruje primitivizam izrastao i njegovan na stravičnom neznanju ili na još stravičnijem upornom ponavljanju krivog znanja. Jednostavno mi se nameće sintagma "mrak srednjeg vijeka". Mrak u kojem žive društva koja negiraju znanost, učenje, toleranciju, etiku, moral; društva koja se fantastičnom snagom opiru stavljanju čovjeka u prvi plan. Čovjeka u punom smislu riječi: kao biološko, fizičko, emocionalno, duhovno.... biće. Biće koje je početak i kraj svega što ljudska vrsta i civilizacija poznaju. Takva "srednjevjekovna" društva ne razlikuju moralno i "zatucano" ponašanje (ispričavam se zbog izraza). I neka mi nitko sada ne kaže da kreposno ponašanje djevojaka i mladića nazivam zatucanim! Ni govora! Otvorite srce i um i shvatite što govorim. Ne radi se o "razvlačenju" nečije konkretne tragične sudbine (mada se u interesu istine i znanstvenog saznanja nerijetko i to radi, samo se ne zove "razvlačenje" i radi se strogo u okviru etičkih principa). Ja govorim, a pretpostavljam i autor posta, o jednom sociološkom fenomenu. Ovdje nisam govorila ni određenoj društvenoj skupini (bogati, siromašni, s titulom ili bez nje...), ni o nekim demografskim momentima (selo - grad, jug - sjever, i slično). Nema ovdje mjesta za tako nešto. Samo sam iznijela svoje stajalište da u centar razmišljanja treba staviti čovjeka i sve ono što ga čini čovjekom. Represije, potiskivanja, učenje o sramu, lažnom ćudoređu - sve to vodi u svoju suprotnost. Efekt takvog učenja suprotan je onome što se navodno želi postići. Ljudi postaju frustrirani i ventile nalaze u patološkim oblicima ponašanja. |
- 14:35 - Komentari (31) - Isprintaj - #
11.01.2008., petak
Savršeni pokloni
|
Dragi čitatelji, pojavila se priča o tetiki Juliki, a koji su pokloni savršeni (oni poklonjeni meni, naravno) čitajte uskoro. |
- 14:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |