07.02.2008., četvrtak
Zapaljeni div pred mojom terasom
 (povećati) U posljednje vrijeme pogled s moje terase ne pruža mi veliku radost. Prije nekoliko dana, na raskršću podno naselja na koje gledam, nesavjestan vozač prekinuo je život mladića naletjevši vozilom na njega. Ne osvrnuvši se, otišao je kući s mjesta nesreće. A čitam da je mladić bio živ. Je li mu mogao pomoći? Ne znam, ali tuga i bijes nisu manji. Napisala sam jednom da će u svakom pogledu na naselje, na široko more što se u daljini stapa s nebom živjeti sjećanje na jednu nesretnu obitelj. I zaista je tako. Još ni jednom nisam stala među svoje cvijeće, a da bar djelić misli nisam posvetila njima. Djevojčici i njenom malom bratu, njihovim roditeljima i djedu. A danas gledam snažnog diva kako se nemoćno prepušta moru, vjetru i brodovima koji su uz njegov ogroman trup jedva vidljivi. Vatra ga je shrvala. Nadam se da ga more neće progutati. Prišao mi je blizu. Gledam ga golim okom sa svoje terase. Izgleda mi poput Gulivera kojeg su Liliputanci vezali dok je nemoćan ležao na obali Liliputa. Nadam se da će priroda i ljudi, ovi veliki, hrabri "Liliputanci" učiniti sve da nesreća morskog diva bude što manja. Da ne postane i naša! (Iako su novinari sinoć javili da će Istrani zahvaljujući vjetru turski brod danas gledati dalekozorima s obale, mi ga sasvim dobro vidimo golim okom. Moja fotografija nije baš najbolja, ali ostavila sam dio kuća da se stekne dojam koliko je brod blizu obale. U trenutku kad je ovo slikano nalazio se otprilike između četvrte i pete milje od obale.) P.S: Više podataka čitajte na blogu Istra, Istria, Istrien! Dodatak  07.veljače 2008. 18:50  08.veljače 2008. 10:56 |
- 10:45 - Komentari (50) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |