08.08.2008., petak
BUNARINA
Mama, ništa ne brini, ja sam na Bunarini! «Apsolutno se protivim bilo kakvom rušenju na Bunarini jer je to oduvijek bilo mjesto susreta, druženja i sportskih aktivnosti građana Pule. Nedopustivo je da se uništi rad pet sportskih klubova koji imaju preko 1.500 članova, a upravo jedna od njih brani boje RH na olimpijadi u Pekingu. Učinit ću sve što je u mojoj nadležnosti kako bih spriječio uništavanje imovine i kako bih omogućio nastavak rada i života na Bunarini koji u skladu funkcionira već desetljećima» - riječi su pulskog gradonačelnika Borisa Miletića. Gledatelji emisije Dobro jutro Hrvatska mogli su jutros čuti iste riječi u razgovoru gradonačelnika s novinarkom. Govorio je Boris mirno, ali odlučno, razložno, razumno. Ali… ima li njegov glas dovoljno snage da dopre do ministarstva u Zagrebu? Slušaju li tamo uopće što Istrani govore, što žele, a što ne žele? Ponosimo se brojem hrvatskih natjecatelja na olimpijadi u Pekingu. Jedna sportašica krenula je na svoj sportski put upravo iz zgrade i s molova na Bunarini, s molova koje sada žele srušiti.  Neću pisati o problemu „Bunarina sportska ili komercijalna lučica“. O tome se mnogo tekstova može naći i jednostavnim googlanjem. Ovdje želim samo pitati je li netko osjetljiv na suze u očima starih Puležana koji decenijama drže svoje barke na Bunarini, Puležana koji odlaze tamo provesti svaki slobodni trenutak, družiti se međusobno, družiti se s morem. Ima li netko razumijevanja za potrebe mladih ljudi koji su kvalitetu svog života odlučili podići baveći se sportom? Ima li netko razumijevanja za profesionalne ribare s Bunarine, ribare koji teškim radom hrane dvadesetak porodica i koji mukotrpno nastoje doprinijeti boljitku hrvatskog gospodarstva? Ima li netko razumijevanja za sve one goste koji borave u turističkom kompleksu nad lučicom i svake večeri spuštaju se u šetnju među usidrene brodice i jedrilice na čijim čeličnim sajlama vjetar svira svoje umirujuće melodije? Kako li će oni doživjeti zvukove i boje razaranja koje će iza sebe ostaviti samo tugu i ruglo? I kakvu će priču o tome ponijeti svojim kućama? Hoće li njihovi prijatelji poželjeti sljedeće godine doći u apartmane nad razrušenom Bunarinom?  Bespravnoj gradnji mora se stati na kraj! Ali – može li se imati dovoljno zdravog razuma, mogu li nadležni biti dovoljno osjetljivi za specifičnost pojedinog slučaja? MORAJU naći vremena, MORAJU naći načina, MORAJU smoći snage oduprijeti se prvom (površnom?) porivu kojim drastičnim rezom (ne)rješavaju problem! Što mogu učiniti ljudi čiji će se vezovi srušiti? Zamoliti more da bude milostivo njihovim plovilima, zamoliti ga da ih nježno odnese na pučinu i zauvijek prekrije velikim valom. Ili upaliti motore, podići jedra i složno krenuti… Kamo? U Pulsku luku? Plašiti goste koji su već dovoljno šokirani mrtvačkim glavama na plakatima na kojima je ime grada Medulina, destinacije u kojoj su možda uplatili skup boravak? Ne, ne vjerujem da će to učiniti. Nažalost, na Markov trg ne mogu barke, jedrilice, koče. Vlasnici tih plovila doslovno su stjerani u bezizlaznu situaciju. Pomognimo im! Svi mi koji smo godinama voljeli otići na Bunarinu, odvesti se na Fratarski otok, okupati se, vratiti se osvježeni i sjesti na terasu omiljenog popularnog restorana. Svi mi koji smo s pogledom na molove i privezane barke voljeli zaplesati u toplim ljetnim noćima. Ili smo samo sjedili uz šalicu kave i gledali kako se umorni ribari vraćaju nakon dvije neprospavane noći. Mnogi su odlazili pred koču da bi kupili vrećicu svježe ribe, vrećicu još živih školjki, rakova ili mekušaca. Dođite na Bunarinu, ne dajte da ruše naše omiljeno mjesto izlazaka i šetnji, ne dajte da ruše naše mjesto stvaranja uspješnih sportaša, ne dajte da ruše mjesto odmora vrijednih kočarica!  Naš poznati novinar prije nekoliko godina vodio je vesele radijske emisije uživo s terase na Bunarini. Često se tada moglo čuti „mama, ništa ne brini ja sam na Bunarini“. Zabrinuti smo danas. Zabrinuti do bijesa, do boli, do suza. Žižo, dođi na Bunarinu, pomogni koliko možeš. Pomognimo svi koliko i kako možemo. Svojim glasom, svojom suzom ako treba. Ja ne znam kako drukčije. Možda sam svoj jad uspjela prenijeti vama ovim tekstom. Možda nekome zatitra savjest, razum, dobrohotnost, svijest. Hoćemo li moći javiti mami „ništa ne brini, ja sam na Bunarini“?  |
- 13:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |